Svetoga Franju Asiškoga lako je voljeti. Lako ga je zamisliti među pticama, pod otvorenim nebom, u smeđem habitu, okružena životinjama i jednostavnošću koja djeluje gotovo nestvarno u svijetu u kojemu se toliko toga mjeri novcem, položajem i uspjehom. Njegov je lik kroz stoljeća postao toliko blag i prepoznatljiv da ga prihvaćaju i oni kojima je kršćanstvo sasvim daleko. U tome nema ništa loše. Problem počinje tek onda kada nam Franjo postane toliko simpatičan da više nije zahtjevan.
Možda se upravo tako najlakše zaštitimo od svetaca. Ne moramo ih odbaciti. Dovoljno je da iz njihova života sačuvamo ono što nas nadahnjuje, a polako zaboravimo ono što nas uznemiruje. Ostanu slike, simboli i lijepe rečenice, a nestane cijena njihovih odluka. Kod Franje ostanu ptice, ali se izgubi gubavac. Ostane ljubav prema prirodi, ali se zaboravi nelagoda pred posjedovanjem i sigurnošću. Ostane pjesma stvorenja, ali se izgubi čovjek koji je dopustio Evanđelju da mu ozbiljno poremeti život.
Franjo nije izabrao siromaštvo zato što je ono bilo lijepo. Nije ga se odrekao zato što je želio ostaviti dojam. Nije prišao gubavcu da bi stoljećima poslije od toga nastala upečatljiva priča. Učinio je ono što je učinio zato što je Evanđelje shvatio ozbiljnije nego što je bilo ugodno njemu samome i svijetu kojemu je pripadao. Možda je upravo u tome razlog zašto ga je potrebno uvijek iznova skidati s naših razglednica i vraćati u stvarni život.
Jedna me stvar kod Franje posljednjih dana posebno zaokuplja: njegova znatiželja. Ne znatiželja u površnom smislu radoznalosti, nego sposobnost da pred čovjekom i stvarnošću ne bude unaprijed završen. Čini se kao da je stalno bio spreman izići iz vlastita sigurnog svijeta i prići onome što nije razumio, što ga je plašilo ili što je njegovo vrijeme smatralo nedostojnim pogleda. Gubavac, siromah, stranac, neprijatelj, priroda, bolest, pa čak i smrt — sve je to kod njega postajalo mjesto susreta.
Takva znatiželja zapravo je vrlo zahtjevna duhovna osobina. Ona znači da drugoga ne zatvaramo u prvu riječ kojom smo ga opisali. Čovjek se možda najlakše izgubi upravo onda kada smo uvjereni da ga već dobro poznajemo. Tada nam više nije potreban susret; dovoljna nam je dijagnoza, prošlost, reputacija, pogreška ili etiketa. Jedna riječ postane cijeli čovjek i više nema potrebe pitati što se iza nje nalazi.
To je osobito vidljivo kada živimo i radimo s ljudima koji nose teške životne priče. Iz daljine je sve jednostavnije. Lako je imati stav o nekome. Mnogo je teže ostati uz konkretnog čovjeka koji ponovno pogriješi, koji razočara, koji ponovi ono što je obećao da više neće, koji potroši naše strpljenje i natjera nas da se zapitamo ima li sve to uopće smisla. Upravo se tu, daleko od velikih riječi, provjerava što stvarno mislimo o čovjeku.
Možda je zato Franjin susret s gubavcem toliko snažan. Nije bilo dovoljno imati ispravan stav o gubavcima. Morao je prići. Morao je prijeći onu malu, ali strašno važnu udaljenost između mišljenja o čovjeku i stvarnog susreta s njim. Naše je vrijeme, čini mi se, prepuno mišljenja. O svemu znamo nešto reći, često brzo i sa sigurnošću koja nadilazi naše stvarno iskustvo. Govorimo o mladima, siromašnima, migrantima, ovisnicima, Crkvi, politici, društvu. Imamo stavove i objašnjenja, krivce i rješenja. Nikada nije bilo lakše govoriti o drugima, a možda nikada nije bilo toliko lako pritom ih ne susresti.
Franjo nas vraća toj neugodnoj blizini i ne dopušta da čovjek ostane kategorija. Možda je upravo to ono što bi nas danas trebalo najviše zanimati kod njega: ne koliko je imao ili nije imao, ne samo kako je gledao prirodu, nego kako je gledao čovjeka. Je li pred njim ostavljao dovoljno prostora da ga iznenadi? Je li bio spreman promijeniti vlastiti put zbog susreta koji nije planirao?
To pitanje ne prestaje biti važno ni kada iz jednog živog iskustva nastane zajednica, udruga, red ili institucija. U početku je gotovo uvijek sve jednostavnije. Postoji jaka intuicija, susret, sloboda, rizik. Kasnije dolaze strukture, pravilnici, ugovori, projekti, računi i odgovornosti. Sve je to potrebno. Bez reda dobra djela teško traju. Ali postoji trenutak kada ono što je trebalo služiti čovjeku može neprimjetno početi služiti samome sebi.
To je opasnost svake institucije, pa i crkvene i karitativne. Čovjek postane korisnik, korisnik broj, broj stavka u izvještaju. Pravilo, koje je trebalo čuvati život, postane važnije od života. Nije problem u strukturi; problem počinje onda kada zaboravimo zašto je struktura uopće nastala. Možda je zato svakom djelu potrebna stalna blizina vlastita izvora, ne zato da se vraća u prošlost, nego da provjerava je li još uvijek sposobno vidjeti ono zbog čega je započelo.
Svetac tada nije ukras tradicije, nego postaje mjera nelagode. Ako nas njegov život više ni u čemu ne dovodi u pitanje, možda smo ga previše dobro pripitomili. Sveti Franjo danas nam vjerojatno ne bi najprije govorio o tome koliko posjedujemo niti bi provjeravao koliko smo romantično raspoloženi prema prirodi. Možda bi jednostavno pogledao kome prilazimo, a od koga sklanjamo pogled; koga još uvijek možemo vidjeti kao čovjeka, a koga smo već završili u jednoj riječi.
I možda nije najveći problem to što smo Franju zaboravili, nego to što smo ga toliko dobro zapamtili da nas više ne uznemiruje.
