Prije nekoliko dana pročitao sam na portalu Polis.ba tekst Stanka Perice pod naslovom Duhovna svjetovnost. Zadržao me na temi koja nije nova, ali je uvijek iznova neugodna upravo zato što je tako teško prepoznatljiva. Duhovna svjetovnost ne pojavljuje se nužno ondje gdje vjere nema. Naprotiv, može se nastaniti upravo unutar religioznog života, među ljudima koji mole, idu na misu, govore o Bogu, rade u Crkvi, vode zajednice, brane vrijednosti i čine dobro.
Francuski teolog Henri de Lubac smatrao je duhovnu svjetovnost jednom od najvećih opasnosti za Crkvu, a papa Franjo često se vraćao toj misli. Problem nije prvenstveno u tome da čovjek napusti vjeru, nego da i dalje ostane u svijetu vjere, ali da se neprimjetno promijeni ono što se nalazi u središtu. Bog ostane u riječima, molitvama i simbolima, ali se u središte polako smjesti vlastito ja.
Tada se više ne pitamo samo što Bog od nas želi, nego i kako izgledamo pred drugima, koliko nas cijene, koliko smo važni, hoće li naš rad biti prepoznat, hoće li projekt uspjeti i hoće li se pokazati da smo bili u pravu. Ništa od toga ne mora biti izgovoreno naglas. Upravo zato je duhovna svjetovnost tako podmukla. Čovjek i dalje može iskreno govoriti o Bogu, a istodobno od Boga, Crkve i vlastitoga služenja graditi potvrdu samoga sebe.
Ta opasnost ne pripada samo jednoj skupini unutar Crkve. Može zahvatiti tradicionalnog i progresivnog kršćanina, svećenika i laika, čovjeka koji se bori za nauk Crkve i čovjeka koji se zauzima za siromašne i društveno isključene. Nitko nema posebnu zaštitu od nje.
Možda je baš zato jedna od najlakših pogrešaka tražiti duhovnu svjetovnost samo kod drugih. Uvijek ćemo brzo prepoznati pretjerivanja onih s kojima se ne slažemo. Jedni će smatrati da je problem previše tradicionalna Crkva, drugi da se Crkva previše prilagođava svijetu. Jedni će upozoravati na gubitak nauka, drugi na gubitak suosjećanja i blizine čovjeku. Sve su to pitanja o kojima se može i treba razgovarati, ali ona postaju beskorisna ako nas ne dovedu do mnogo težeg pitanja: gdje se duhovna svjetovnost pojavljuje u meni?
Možda je jedan od najboljih znakova odgovor na pitanje kada mi je Evanđelje posljednji put promijenilo mišljenje ili me prisililo da nešto promijenim u vlastitom životu. Ako mi Krist uvijek potvrđuje upravo ono što već mislim, ako se uvijek nalazi na mojoj strani, među mojim prijateljima i protiv mojih protivnika, postoji mogućnost da sam počeo oblikovati Krista prema sebi, umjesto sebe prema Kristu.
U tome je možda i srž problema. Čovjek želi kršćanstvo, ali bez stvarnog obraćenja. Želi Boga koji će ga pratiti, ali ne uvijek Boga koji će ga promijeniti. Želi molitvu koja će ga utješiti, ali ne nužno onu koja će mu pokazati da nešto mora napustiti. Želi pripadati Crkvi, ali uz zadržavanje svojih sigurnosti, svojih navika i vlastite slike o sebi. Perica takav stav dobro naziva „kršćanskom linijom manjeg otpora“.
No ta linija manjeg otpora ne mora značiti lagan život. Čovjek može raditi od jutra do mraka, nositi golemu odgovornost, voditi projekte, pomagati ljudima, odricati se odmora i vremena za sebe, a ipak polako početi vjerovati da bez njega ništa ne može funkcionirati. I upravo tu dobra stvar može postati duhovna zamka.
To je posebno važno za sve nas koji vodimo udruge, zajednice, crkvena djela ili karitativne projekte. Na početku obično vrlo dobro znamo zašto smo krenuli. Pred očima je konkretan čovjek, njegov problem, njegova potreba ili neko dobro koje želimo ostvariti. S vremenom se oko toga stvori čitava struktura: projekti, novac, sastanci, planovi, rokovi, dokumentacija, zgrade, suradnici, izvještaji, društvene mreže, uspjesi i neuspjesi. Sve to može biti potrebno i dobro, ali tada se povremeno treba vratiti jednostavnom pitanju: služi li još uvijek projekt čovjeku ili je čovjek počeo služiti projektu?
Kad čovjek nešto voli i mnogo je u to uložio, lako se s tim poistovjeti. Uspjeh djela postane i osobni uspjeh, a njegov neuspjeh osobni poraz. Tada počinjemo teško podnositi kritiku, teško puštamo druge da preuzmu odgovornost i još teže prihvaćamo mogućnost da nešto bez nas može nastaviti živjeti. Rečenica „bez mene ovo ne može“ tada postaje možda jedna od najopasnijih rečenica u duhovnom životu.
Postoji i posebna vrsta ponosa koja se ne pojavljuje kao očita oholost. Može se pojaviti upravo u obliku žrtve. Čovjek radi sve, rješava sve, brine se za sve i svi ga doista trebaju. Problem nastaje tek kada potreba drugih za njim postane dio njegova identiteta. Tada više nije dovoljno pomoći drugome; potrebno je ostati potreban.
A prava pomoć, koliko god to bilo teško prihvatiti, vodi prema tome da nas netko jednoga dana više ne treba. Čovjeka treba podići na noge, pomoći mu da ponovno preuzme odgovornost za svoj život i dopustiti mu da krene dalje. Možda nam nikada neće zahvaliti. Možda će čak zaboraviti koliko smo mu pomogli. Upravo tada možemo vidjeti koliko je naše služenje bilo slobodno.
Evanđelje nam za sve to daje vrlo jednostavan kriterij. Isusa ne zanima prvenstveno slika koju imamo o sebi, nego konkretan čovjek koji stoji pred nama: gladan, žedan, bolestan, zatvoren, stranac, odbačen. U 25. poglavlju Matejeva Evanđelja Krist se upravo s takvima poistovjećuje. „Meni ste učinili.“
To je jedan od najjednostavnijih, ali i najzahtjevnijih testova naše vjere. Možemo imati ispravnu teologiju, a proći pokraj čovjeka. Možemo imati snažne duhovne osjećaje, a ne čuti nekoga tko sjedi pokraj nas. Možemo braniti velike kršćanske vrijednosti, a biti grubi prema osobi koja nam ide na živce. Možemo voditi projekte namijenjene ljudima u potrebi i postupno prestati slušati upravo te ljude.
Zato možda Crkvi danas ne trebaju prvenstveno glasniji kršćani. Glasnih ima dovoljno. Trebaju joj slobodni kršćani: ljudi kojima nije potrebno stalno dokazivati da su u pravu, koji mogu razgovarati s nekim tko misli drukčije, koji mogu priznati vlastitu pogrešku i radovati se dobru koje je učinio netko drugi. Ljudi koji mogu napraviti nešto veliko i ostati bez priznanja, ali i izgubiti nešto veliko, a da zbog toga ne izgube Boga.
Možda se na kraju sve svodi na pitanje križa. Svijet nas navikava da pitamo je li nešto uspjelo, koliko je ljudi došlo, koliko smo novca prikupili, koliko je projekt narastao i kakav je rezultat. Sve su to legitimna pitanja i bez njih je teško odgovorno raditi. Ali Evanđelje dodaje još jedno, važnije pitanje: jesmo li ostali vjerni?
U kršćanstvu uspjeh i vjernost nisu uvijek isto. Možemo izgubiti natječaj i ostati vjerni. Možemo dobiti velik projekt i izgubiti sebe. Možemo imati punu crkvu, a ne čuti Evanđelje. Možemo sjediti s pet ljudi oko stola i biti upravo ondje gdje nas Bog želi.
Križ od nas stalno oduzima iluziju da se vrijednost života može izmjeriti uspjehom. Na križu više nema puno prostora za vlastitu sliku, položaj i priznanje. Ostaje pitanje ljubavi i vjernosti.
Zato možda na kraju nije najvažnije pitati tko je danas u Crkvi duhovno svjetovan. To bi opet bilo prejednostavno. Korisnije je stati pred vlastiti život i pitati se: kada mi je Evanđelje posljednji put promijenilo život, a ne samo potvrdilo ono što sam već mislio? I kad bi mi Bog oduzeo priznanje, položaj, uspjeh, projekt i osjećaj da sam potreban, bi li mi On sam još uvijek bio dovoljan?
Duhovna svjetovnost počinje onda kada Boga, Crkvu, duhovnost ili dobro koje činimo počnemo koristiti kako bismo izgradili sebe. Evanđelje nas vodi u suprotnom smjeru: prema tome da se darujemo, da drugoga podižemo, da mu pomognemo ponovno stati na vlastite noge i da se, na kraju, ne pitamo prvenstveno što smo izgradili, nego koga smo ljubili.
