Pedeset i pet hektara zemlje u Castel Gandolfu, od čega trideset i pet hektara povijesnih vrtova Papinskih vila i još dvadeset hektara poljoprivrednog zemljišta, staklenika, gospodarskih objekata i prostora za uzgoj životinja, čine danas Borgo Laudato Si’. Na tom prostoru raste oko 1.500 maslina, obrađuju se vinogradi, proizvodi se mlijeko, razvijaju se suvremeni staklenički sustavi i fotonaponska infrastruktura, a istodobno se provode programi obrazovanja i osposobljavanja za rad. Već sam taj popis pokazuje da nije riječ o još jednom simboličnom crkvenom projektu posvećenom ekologiji, nego o pokušaju da se jedna velika ideja prevede u stvarni život 
Papa Franjo je Borgo zamislio kao mjesto na kojem bi se pokazalo što zapravo znači integralna ekologija o kojoj govori enciklika Laudato si’. Godine 2023. osnovan je Centar za visoko obrazovanje Laudato Si’, kojemu je povjeren prostor Papinskih vila i poljoprivrednog imanja u Castel Gandolfu, a Papa Lav XIV. svečano je otvorio Borgo 5. rujna 2025. godine. Time je projekt dobio institucionalni oblik, ali još važnije od toga bilo je pitanje koje mu je postavljeno u temelj: može li se ono što je u enciklici napisano doista živjeti kao model proizvodnje, obrazovanja, korištenja energije i odnosa prema čovjeku?
Odgovor se u Castel Gandolfu traži vrlo konkretno. Na poljoprivrednom dijelu imanja nastavlja se i razvija proizvodnja povezana s nekadašnjim papinskim farmama. Oko 1.500 maslina nije ondje samo dio krajolika, kao što ni vinogradi nisu dekoracija. U suradnji sa Sveučilištem u Udinama razvijaju se vinogradi prema biodinamičkim načelima, dok stočarski dio uključuje proizvodnju mlijeka i druge oblike uzgoja. Projekt zato poljoprivredu ne tretira kao nostalgičan povratak prošlosti, nego kao prostor u kojem se mogu spojiti tradicija, znanje, suvremena tehnologija i odgovorniji odnos prema zemlji.
Posebno je zanimljiv razvoj stakleničke proizvodnje. U Borgu već postoji veliki suvremeni staklenik koji koristi fotonaponsku energiju, dok se daljnji razvoj usmjerava prema solarnim staklenicima s poluprozirnim fotonaponskim modulima. Takav pristup otvara mogućnost da ista infrastruktura služi i proizvodnji hrane i proizvodnji energije, što je jedno od temeljnih načela agrivoltaike. U planiranim sustavima predviđaju se i dizalice topline, dok se za grijanje razmatra korištenje ostataka rezidbe, čime se ono što bi inače završilo kao otpad ponovno vraća u proizvodni ciklus.
Slično vrijedi i za vodu. U prostoru koji se nalazi u blizini jezera Albano navodnjavanje ne može biti shvaćeno samo kao tehnički problem dovoda vode do biljaka, nego kao pitanje odgovornog upravljanja ograničenim resursom. Zbog toga se razvijaju sustavi racionalnijeg korištenja vode i prikupljanja oborina, a cijeli projekt nastoji poljoprivrednu proizvodnju uskladiti s očuvanjem okoliša i biološke raznolikosti. Nove zgrade kompleksa također su projektirane tako da troše što manje energije, uz fotonaponske sustave, dizalice topline, kvalitetnu izolaciju i prirodno prozračivanje.
Kada bi se Borgo Laudato Si’ sastojao samo od svega toga, već bi bio zanimljiv kao ogledni prostor suvremene održive poljoprivrede i energetike. Ipak, upravo ono što se događa s ljudima daje projektu njegovo dublje značenje. Jedan od njegovih temeljnih ciljeva jest osposobljavanje za konkretan rad, osobito ljudi koji se teže uključuju na tržište rada i u društveni život. Programi su namijenjeni nezaposlenima, izbjeglicama, bivšim zatvorenicima, osobama koje su preživjele nasilje i drugim ranjivim skupinama, a obuhvaćaju poljoprivredu, stočarstvo, održavanje zelenih površina i preradu poljoprivrednih proizvoda.
Upravo se tu vidi zašto Papa Franjo nije govorio samo o ekologiji, nego o integralnoj ekologiji. Ako se čovjeka promatra odvojeno od zemlje koju obrađuje, od rada kojim živi, od energije koju koristi i od zajednice kojoj pripada, tada se gubi šira slika. Isto vrijedi i u suprotnom smjeru: zaštita okoliša koja ne vidi socijalnu ranjivost, nezaposlenost, siromaštvo i ljudsko dostojanstvo ostaje nepotpuna. Borgo pokušava povezati ta dva svijeta i pokazati da pitanje održivosti nije samo pitanje tehnologije, nego i pitanje načina na koji organiziramo gospodarstvo i ljudske odnose.
Tu se pojavljuje i pojam generativne ekonomije, jedan od zanimljivijih elemenata cijelog projekta. Njezina vrijednost nije samo u tome da troši manje resursa, nego u tome da nakon gospodarske aktivnosti nešto ostane bolje nego prije: plodnije tlo, čišći okoliš, jača zajednica i čovjek koji je stekao nova znanja, odgovornost i mogućnost samostalnijeg života. U tom smislu održivost prestaje biti samo obrana od štete i postaje sposobnost stvaranja novih mogućnosti.
To je možda i najvažnija razlika između Borga Laudato Si’ i brojnih projekata koji se lako mogu svesti na nekoliko solarnih panela, edukativne table i dobar komunikacijski slogan. U Castel Gandolfu pokušava se stvoriti stvarni sustav u kojem su poljoprivreda, energija, voda, obrazovanje i socijalna uključenost dijelovi iste cjeline. Dio toga već postoji i funkcionira, dok se drugi elementi, poput šire primjene agrivoltaike i novih energetskih rješenja, još razvijaju. Upravo zato Borgo nije dovršen spomenik jednoj enciklici, nego laboratorij u kojem se njezine ideje neprestano provjeravaju u praksi.
Ta praktičnost vraća nas i na biblijsku sliku čovjeka kojemu je zemlja povjerena da je obrađuje i čuva. Te dvije zadaće nikada nisu bile zamišljene kao suprotnosti. Bez obrađivanja zemlja neće hraniti čovjeka, ali bez čuvanja čovjek će prije ili poslije izgubiti ono od čega živi. U Castel Gandolfu taj se stari odnos danas prevodi na jezik fotonaponskih panela, suvremenih sustava navodnjavanja, biodinamičkih vinograda, dizalica topline, prerade hrane i stručnog osposobljavanja.
Zato je Borgo Laudato Si’ možda najzanimljiviji upravo ondje gdje prestaje biti samo „crkveni ekološki projekt“. Njegova ambicija je šira: pokazati da se duhovnost može susresti s ekonomijom, da tehnologija ne mora biti protivnik prirode, da poljoprivredna proizvodnja može biti spojena s obrazovanjem i da socijalna uključenost ne mora stajati pokraj gospodarstva kao humanitarni dodatak, nego može biti ugrađena u samu njegovu logiku.
Pedeset i pet hektara neće promijeniti svijet, kao što ni 1.500 maslina, jedan vinograd ili jedan staklenik neće riješiti klimatsku i socijalnu krizu. Ali jedan ovakav prostor može pokazati nešto važnije: da ideja o drukčijem odnosu prema zemlji, radu i čovjeku ne mora ostati u dokumentu, predavanju ili pobožnoj želji.
U Castel Gandolfu ona je dobila hektare, proizvodnju, energiju, tehnologiju i ljude.
