Nekoliko dana među monasima u Pra ’d Millu
Postoje mjesta na koja čovjek ode da bi nešto vidio i upoznao, ali postoje i ona s kojih se vrati s pitanjima o vlastitom životu. Za mene je jedno od takvih mjesta bio cistercitski samostan Dominus Tecum u Pra ’d Millu, skriven među planinama Pijemonta. Proveo sam ondje nekoliko dana kao gost, nastojeći, koliko je to moguće nekome tko dolazi izvana, ući u svakodnevni ritam monaške zajednice.
Nisam tamo otišao tražiti neki novi model života niti formulu koju bih mogao jednostavno prenijeti drugamo. Iza mene su desetljeća iskustva Zajednice Cenacolo, koja me oblikovala i u kojoj sam izbliza upoznao koliko molitva, rad, zajedništvo i konkretna odgovornost mogu pomoći čovjeku da ponovno stane na noge. Upravo zato me zanimalo susresti jednu drugu, mnogo stariju tradiciju zajedničkog života. I premda su karizme, okolnosti i poslanja različiti, u Pra ’d Millu susreo sam neke stvari koje su mi bile duboko poznate.
Najviše me se dojmio ritam njihova života. Dan započinje vrlo rano, oko četiri sata ujutro, molitvom časoslova, a tijekom dana zajednica se svaka dva ili tri sata ponovno okuplja na molitvu. Rad se tada prekida i monasi se vraćaju u crkvu. Molitva, dakle, nije smještena u ono vrijeme koje ostane slobodno nakon što se obave svi poslovi, nego upravo ona određuje strukturu čitavoga dana. Posao je važan i ozbiljno se obavlja, ali nema pravo zauzeti sve.
Još više od same organizacije vremena dojmio me način na koji mole. Osjetio sam da su na molitvi prisutni, da liturgiju ne obavljaju samo kao redovničku obvezu koju treba ispuniti. Njihova je molitva snažna, liturgijska i sabrana. Časoslov koji se ponavlja iz dana u dan i iz sata u sat ne djeluje kao puko ponavljanje, nego kao neprestano vraćanje na izvor. U svijetu u kojem nas gotovo sve tjera da neprestano idemo dalje, bilo mi je zanimljivo gledati ljude koji nekoliko puta dnevno zaustavljaju ono što rade kako bi se ponovno podsjetili gdje je središte njihova života.
Molitva koja ne odvaja od rada
Poznata benediktinska povezanost molitve i rada, koju obično sažimamo riječima ora et labora, može lako ostati lijepa duhovna izreka. Tek kada nekoliko dana živiš uz takvu zajednicu počinješ shvaćati koliko je ona konkretna. U Pra ’d Millu, naime, ima mnogo posla i njihov život nipošto nije povlačenje od svakodnevnih obveza.
Samostan ima laboratorij u kojem proizvode marmelade i druge proizvode, trgovinu koja u određeno vrijeme prima kupce, kuhinju u kojoj treba svakodnevno pripremati hranu za zajednicu i goste te poseban prostor za ljude koji žele nekoliko dana boraviti uz monahe i sudjelovati u njihovu ritmu života. Tu su zatim pčelarstvo, pripremanje ogrjeva za zimu, održavanje kuće i imanja, a neki se monasi bave i ikonografijom. Kada se sve to zbroji, postaje jasno da njihov dan nije nimalo prazan.
Upravo me zato privukla ravnoteža koju sam tamo vidio. Nisam susreo ljude koji imaju malo obveza pa zbog toga mogu puno moliti, nego ljude koji imaju puno posla, ali ne dopuštaju da posao postane gospodar njihova vremena. Molitva ne služi kao bijeg od rada, kao što ni rad ne postaje izgovor za zanemarivanje molitve. Jedno i drugo pripada istom životu.
Posebno mi je ostao u sjećanju jedan vrlo jednostavan detalj. Svakoga jutra, nakon molitve, zajednica se okuplja u kapitularnoj dvorani i određuje što toga dana treba napraviti. Dogovara se tko će preuzeti koji posao, prema potrebama zajednice i onome što ih toga dana čeka. Sutradan raspored može biti drugačiji, ali svatko zna što se danas od njega očekuje i za što je odgovoran.
U tome ima nešto vrlo jednostavno, ali i vrlo zdravo. Dan nije prepušten slučaju, trenutačnom raspoloženju ili pitanju što se meni danas radi. Postoji zajednica kojoj pripadam i postoji konkretna potreba na koju trebam odgovoriti. Istodobno, posao koji mi je povjeren ne postaje moj cijeli identitet. Kada ponovno dođe vrijeme molitve, ostavljam ono što radim i vraćam se s braćom pred Boga.
Jednostavan, ali ispunjen život
Život koji sam tamo susreo djelovao mi je jednostavno, ali nikako siromašno ili prazno. Naprotiv, dan je dobro ispunjen. Moli se, radi, jede zajedno, prima ljude, razgovara, rješava svakodnevne potrebe kuće, a zatim se ponovno vraća molitvi i tišini. Sutradan se mnogo toga ponavlja, ali upravo mi je to ponavljanje bilo zanimljivo.
Naš suvremeni način života često nas uvjerava da nam stalno treba nešto novo. Nova informacija, novi sadržaj, novi događaj, novi projekt, novo iskustvo. Toliko smo navikli na promjenu da nam ponavljanje lako postaje sinonim za monotoniju. Monaški život, barem onako kako sam ga tih dana doživio, pokazuje nešto drugo: nije potrebno da svaki dan bude drukčiji kako bi svaki dan bio vrijedan. Postoji dubina koja se otkriva upravo kroz vjernost istim malim stvarima.
Možda je i to jedan od razloga zbog kojih se ondje osjeća mir. Ne zato što nema obveza, jer ih očito ima mnogo, nego zato što stvari imaju svoje vrijeme i svoje mjesto. Postoji vrijeme za molitvu i vrijeme za rad, vrijeme za zajednicu i vrijeme za gosta, vrijeme za riječ i vrijeme za šutnju. Čovjek ne mora u svakom trenutku biti sve i svima.
To se posebno vidi u odnosu prema ljudima koji dolaze u samostan. Pra ’d Mill nije zatvorena zajednica. Naprotiv, ljudi dolaze, osobito nedjeljom na misu, a nakon nje žele susresti monahe, razgovarati s njima ili jednostavno neko vrijeme ostati u njihovoj blizini. Postoji i mogućnost da gost provede nekoliko dana u dijelu samostana koji je za to predviđen te tako izbliza upozna njihov način života. Mogući su duhovni razgovori i ispovijed, ali i tu postoji red: monasi određuju vrijeme kada su dostupni.
To mi se učinilo vrlo mudrim. Gost je dobrodošao, ali njegov dolazak ne razara život zajednice. Otvorenost prema čovjeku ne znači stalnu dostupnost niti odustajanje od vlastitoga ritma. Upravo suprotno: čuvajući svoje središte, zajednica ostaje sposobna primiti drugoga. Ako pokušavamo biti dostupni svakome u svakom trenutku, lako se može dogoditi da izgubimo ono iz čega smo uopće mogli nešto dati.
Mir koji proizlazi iz reda
Kad bih morao jednom riječju opisati ono što sam među njima osjetio, vjerojatno bih rekao: mir. Naravno, mnogo tome pridonosi i samo mjesto. Samostan je okružen planinama, šumom i prirodom; kamene kuće kao da pripadaju krajoliku u kojem su izgrađene, a tišina čovjeka gotovo spontano usporava. Ipak, mislim da mir koji sam ondje osjetio ne proizlazi prvenstveno iz okoliša.
Njegov izvor vidim prije u načinu života. Sve ono što treba učiniti tijekom dana nije nestalo, ali je dobilo mjeru. Rad ima svoje vrijeme, gost svoje vrijeme, razgovor svoje vrijeme, a molitva se neprestano vraća kao osovina oko koje se sve drugo slaže. Takav red ne ostavlja dojam krutosti. Naprotiv, kao da oslobađa čovjeka od potrebe da svakoga trenutka sam odlučuje što mu je sada najvažnije.
Možda je jedna od zabluda našega vremena upravo uvjerenje da ćemo mir pronaći kada smanjimo broj obveza. Često govorimo: bit ću miran kada ovo završim, kada riješim onaj problem, kada bude manje posla, kada prođe ovo teško razdoblje. Ali onda se pojavi nešto novo. Život rijetko ostane prazan dovoljno dugo da bismo na taj način pronašli mir. Pra ’d Mill me podsjetio da mir možda ne nastaje onda kada više nemamo što raditi, nego kada znamo zašto nešto radimo i gdje je središte našega života.
Nešto što sam već poznavao
Promatrajući njihov život, često sam mislio na Zajednicu Cenacolo i na ono što sam ondje tijekom godina naučio. Naravno, Cenacolo nije samostan, kao što ni Pontes Salutis ne treba postati samostan. Riječ je o različitim karizmama i različitim poslanjima. Ipak, postoje neke jednostavne istine o čovjeku koje se mogu prepoznati u vrlo različitim iskustvima.
U Cenacolu sam mnogo puta vidio da se život čovjeka koji je izgubio smjer ne počinje ponovno graditi velikim teorijama, nego vrlo konkretnim koracima. Ustati na vrijeme, urediti svoj prostor, moliti, raditi, sjesti za stol s drugima, preuzeti zadatak, završiti ono što si započeo, prihvatiti da zajednica nešto od tebe traži, ostati u odnosu i kada nije jednostavno, naučiti zahvaliti, tražiti oproštenje i ponovno početi. Te stvari mogu izgledati premalene u odnosu na velike rane i probleme koje čovjek nosi, ali upravo kroz njih život ponovno dobiva oblik.
Zato mi je jutarnji kapitul u Pra ’d Millu ostao tako snažno u sjećanju. Nakon molitve ne slijedi duga rasprava o smislu života, nego vrlo jednostavno pitanje: što danas trebamo napraviti? Netko treba u kuhinju, netko u laboratorij, netko među pčele, netko treba pripremati drva, primiti gosta ili obaviti drugi posao. Duhovno i konkretno nisu razdvojeni.
To je nešto što duboko razumijem i iz vlastitog iskustva. Čovjeku treba smisao, ali treba mu i zadatak. Treba mu osjećaj da je potreban, da zajednica računa na njega i da ono što danas napravi ima vrijednost za nekoga drugoga.
Pitanje za Pontes Salutis
Upravo tu iskustvo Pra ’d Milla za mene prestaje biti samo uspomena na nekoliko dana provedenih među monasima i postaje pitanje za Pontes Salutis: kako stvarati mjesto u kojem čovjek ponovno može pronaći zdrav ritam života?
Za osobu koja nakon dugoga puta u zajednici ponovno ulazi u društvo nije dovoljno pronaći samo posao i smještaj, koliko god oboje bilo važno. Potrebno je mnogo više: ponovno iznutra usvojiti odgovornost, naučiti organizirati vlastiti dan, povezati slobodu s obvezom, sačuvati vrijeme za Boga, graditi odnose i ne pobjeći pred prvom teškoćom.
Slobodu ponekad pogrešno poistovjećujemo sa životom bez pravila i ograničenja. Međutim, čovjek koji nema nikakav ritam vrlo brzo može postati rob vlastitog raspoloženja, impulsa ili trenutnih želja. Zdrav red ne mora gušiti slobodu; on joj može dati prostor u kojem će sazrijevati.
To mi se čini posebno važnim za Pontes. Ne želimo stvarati instituciju u kojoj će netko drugi živjeti umjesto čovjeka, donositi sve odluke za njega i trajno ga držati pod pravilima. Cilj je upravo suprotan: da ono što je u jednom razdoblju potrebno kao vanjski okvir postupno postane unutarnja sposobnost čovjeka da sam odgovorno vodi svoj život.
U tome molitva i rad imaju posebno mjesto. Rad čovjeku vraća dostojanstvo, odgovornost i osjećaj da može nešto stvarati i dati drugome. Molitva ga podsjeća da njegova vrijednost ipak ne ovisi samo o onome što je proizveo, zaradio ili postigao. Ako postoji samo rad, čovjek lako ponovno počne svoju vrijednost mjeriti učinkom. Ako postoji samo duhovnost bez konkretnog života i odgovornosti, ona može postati bijeg. Potrebno je jedno i drugo.
Dominus tecum
Na ulazu u samostan nalazi se prikaz Krista i monaha, uz riječi koje nose i ime zajednice: Dominus Tecum – Gospodin s tobom.
Te su mi riječi ostale kao lijepa slika svega što sam tih dana promatrao. Gospodin je s čovjekom u crkvi dok moli časoslov, ali i u kuhinji dok priprema ručak. U tišini pred križem, ali i dok cijepa drva za zimu. U psalmima, ali i među pčelama. U razgovoru s čovjekom koji je došao tražiti pomoć, ali i u trenutku kada razgovor treba završiti jer je ponovno došlo vrijeme za molitvu.
Možda upravo iz takvog jedinstva nastaje mir koji sam u Pra ’d Millu osjetio. Ne iz odsutnosti problema i obveza, nego iz života koji ima svoje središte.
I možda je upravo to ono što bih iz tog iskustva želio ponijeti u Pontes Salutis. Ne kopirati monaški način života niti od Pontesa praviti samostan, nego još ozbiljnije čuvati ono što smo i sami kroz iskustvo Cenacola već prepoznali kao dragocjeno: molitvu i rad, zajednički stol, odgovornost, jednostavnost života, otvorenost drugome i jasne granice.
Stvarati kuću u kojoj čovjek nije samo smješten i zbrinut, nego ponovno uči živjeti; u kojoj zna da je potreban, da njegov rad nešto znači i da netko računa na njega; u kojoj sloboda nije odsutnost obveze, nego sposobnost da preuzmem odgovornost za vlastiti život.
Kada danas razmišljam o Pra ’d Millu, možda mi upravo zato najviše ostaje jedan sasvim običan prizor: rano jutro, molitva, zatim okupljanje zajednice i dogovor o tome što toga dana treba učiniti. Nema u tome ničega spektakularnog. A možda upravo tu leži jedna od velikih tajni.
Život se rijetko iznova izgradi jednim velikim potezom. Mnogo češće gradi se dan po dan, kroz molitvu, rad, odnose i male odgovornosti koje čovjek prihvaća. Ono što je u početku samo vanjski ritam s vremenom može postati unutarnji red, a iz tog reda može se roditi sloboda. I, možda, mir.
don Ivan Filipović
