Molitva je mjesto susreta sa živim Bogom.
Bog koji nas čeka u tišini nije daleki sudac, nego apsolutna ljubav – Onaj koji razumije, prašta i obnavlja. Kad čovjek uđe u istinsku molitvu, kad dopusti Bogu da ga dotakne iznutra, tada se događa promjena: čovjek postaje sličniji Bogu.
Prava molitva nije bijeg od svijeta, nego preobrazba srca. U molitvi čovjek pronalazi snagu da kaže drugome:
„oprosti“ – jer je i sam iskusio Božje oproštenje,
i „hvala“ – jer uviđa da sve što ima dolazi iz ljubavi.
Tko u molitvi istinski susreće Boga, taj bolje razumije čovjeka pored sebe. Ne osuđuje, ne ogovara, ne raduje se tuđim pogreškama. U molitvi nestaje zavist, ljubomora i nemir – jer u Bogu čovjek postaje miran.
Ali molitva ne donosi samo mir – ona rađa mudrost života. Čovjek koji je u trajnom zajedništvu s Bogom uči gledati svijet Božjim očima. Životna iskustva postaju mu učitelji, a ne zamke; on ne ponavlja iste pogreške, ne sudi prenaglo i uči prepoznavati istinu u svakom odnosu. Takva molitva postaje svjetlo koje vodi i u najtežim trenucima.
Molitva nas čini ljudima mira i mudrosti. U molitvi čovjek ne mijenja Boga – molitva mijenja čovjeka. A ako molitva ne mijenja čovjeka, tada čovjek treba promijeniti svoj način molitve.